Home > Genocid

Rahmet Zvornickim Sehidima!!

Ovaj rat je prilika da se BiH Muslimani sami prepoznaju. Vec dugi niz godina oni su izlozeni sistematskoj i institucionalnoj denacionalizaciji, tako da su gotovo i zaboravili na sopstvenu vjeru, kulturu i drzavnu tradiciju. Cetnicka kama ih je natjerala da se ponovo suoce sa sobom samim. U prirodi covjeka je poniznost prema mocnom. Ljudi respektuju moc izuzetno, cak i ako je ona u sluzbi neistine, oni je postuju. Muslimani moraju koristiti vlastitu pamet, a ne upucivati svoje zelje, svoje parole, svoje emocije prema zabludama modernog svijeta.
U razvijenom svijetu jedanaestogodisnjak ubija sedmogodisnjaka. Ali kada oni prezentiraju svoju kulturu u Aziji ili Africi oni uopste ne govore o svojim problemima, vec samo o dostignucima.
Potrebna je budnost i oprez, ali ne treba pretjerivati. Nije dobro u svakom svom sugradaninu gledati spijuna, provokatora, sabotera, neprijateljskog agenta. Takvi koji bez prekida pricaju o sveprisutnoj Petoj koloni zapravo su jednako opasna Sesta kolona. Bosnjaci treba da sacuvaju prisebnost i umjerenost, te ne upadaju u zamku histerije straha.
Nisu klali i mucili Emira, Huseina ..... nego su ubijali i mucili Muslimane, nisu silovali Amiru, Fatimu .... nego su silovali Muslimanke, nisu pljackali i palili moju i tvoju kucu, nego su pljackali i palili muslimanske kuce. Ovu borbu mozemo dobiti definitivno ako budemo jedinstveni, zajedno. Umjesto nas to ne moze uciniti ni SAD, ni Evropa, ni niko drugi. Od ove borbe se ne moze pobjeci, ona je nasa ma gdje bili. U Bosni su ubijali Muslimane. Kada ubiju Muslimane ni vi ma gdje da ste necete postojati.
Historija nas uci da oni ne mogu pobijediti, ali ce u porazu traziti utjehu i hranu za novu agresiju, jer je "cio svet u zaveri protiv njih", neduznih. I prije ce povjerovati i uciti svoju “decu” da je u pitanju "svetska zavera" nego vlastita manija gonjenja i ubilacko-pljackaski nagon.
Poslije masakra na Markalama "plavci" u bijelim mantilima prali su krv, to nije nista drugo da svijet ne zna nista drugo nego da pere svoje ruke i nasu krv. BiH se moze podijeliti samo zlocinom, svaka dioba Bosne je sila nad historijom, narodom i drzavom.
Ako bi iko mogao posluziti kao primjer kako se jednom narod mora organizovati u dijaspori, da bi ocuvao svoj identitet, onda su to Jevreji. Ovakvu organizovanost namece nuzda, i htjeli mi to ili ne, znali mi to ili ne, mi to moramo. Sumorna slika nase stvarnosti je da je nas narod danas rasprsen diljem svijeta i da postoji opasnost da se duhovno, kulturno, vjerski i nacionalno asimilira, da zaboravi zavicaj iz kojeg je prognan, jezik, islam, Boga, te da se ne vrati kuci.
Laz je da je nacionalna mrznja izazvala rat na prostorima bivse YU. Istrazivanja su potvrdila da je uoci sukoba kod stanovnistva postojao visok stepen nacionalne i vjerske tolerancije. Rat je poceo kao medijski rat. Zestokom propagandom stanovnistvu je nametnut stereotip o velikoj nacionalnoj netrpeljivosti i, cak, mrznji. Danas se taj stav namece svijetu. Ovo je tesko i istovremeno slavno doba Bosne. Teskoce su ogromne, ali sanse su vece nego ikada u povijesti.Kod njih se nadzemlje i podzemlje preplicu, proslost nije proslost nego smisao zivota, bijelo moze biti crno, a hladno toplo, poraz nije poraz nego pobjeda. to je drustvena sredina u kojoj lirika skrguce zubima nad izvadenim kostima iz grobnica, gdje djecu uce da u prvim susjedima vide davola, gdje statistika nije podatak vec emocija, gdje ostre nozeve na slikarskim platnima, gdje muzicki koncerti pozivaju u boj na prve komsije, gdje crkva daje upute o blagosiljanju oruzja, gdje nema ni jedna lijepa rijec o tudem, ni jedna ruzna o svom, gdje nista nije kao drugdje jer drugdje ne valja. Njihova je tragicna pogreska u opsjednutoscu vlastitom povijescu, njihova su srca u proslosti a ne u buducnosti.
Sada oni trpe posljedice agresije i moraju razmisljati kako da spasu obraz i buducnost. Argument sile mora da ustupi pred silom argumenata. Velicina nemilosti i represivnosti vlasti nadovezuje im se na hajduciju, odmetnike od drustva koji su ubijali.
Historija na nasim prostorima biljezi ravno deset genocida nad Muslimanima:

Genocid u Zvorniku

U Zvorniku, a narocito gradu Zvorniku vjekovima su Muslimani predstavljali vecinsko stnovnistvo. Evo nekoliko podataka:
U opstini (srezu) Zvornik koliko se zna, nije bilo nekih vecih nacionalnih sukoba u II svjetskom ratu, izuzev zlocina pocinjenih u podrucju Sopotnika od strane cetnika iz Kravice.
Prvi oruzani sukob i prve zrtve bile su na Bajram 1992.g. u podrucju Sapne. Toga dana je jedna manja vojna jednica u sklopu svojih ratnih aktivnosti prolazila kroz naselje od Karakaja negdje ka Majevici. Naisavsi u centru sela na nekoliko naoruzanih civila, voda patrole je od istih trazio da predaju oruzje. Kako to niko nije htio uciniti, on je iz automobila poceo da puca, ubivsi pri tome jednog mladica. Mjestani uzvracaju istom mjerom i ubijaju zastavnika, a jednog vojnika ranjavaju. Napetost na cijelom podrucju raste.
Do razdvajanja milicije je doslo u noci 4 na 5 april, bez znanja kolega na bosnjackoj strani.Srpski milicioneri formirali su svoju stanicu u upravnoj zgradi "Alhos-a", odnijeli svo oruzje iz magacina i te noci pokrali i najbolja vozila. U ponedeljak 6. aprila na putu izmedu industrijske zone Karakaj i grada osvanjuje barikada. Zaposleni napustaju svoja radna mjesta i idu kucama. Vecina Zvornicana je prve ratne okrsaje na prilazima gradu docekala u krevetu. Radio Zvornik je sa svojim novinarima, narocito Gordanom Imsirovic-Mandic iz Zvornika i Hasanom Hadzicem iz Sapne u potpunosti preuzeo ulogu kriznog staba branitelja. Pored poziva braniocima da zauzmu polozaje i brane svoj grad radio upucuje apele stanovnistvu na opreznost. Prvu noc napada na uze podrucje grada palo je 620 granata. Grad je zauzet malte ne bez ikakvog otpora. Najveca masovna ubitstva civila prvih dana okupacije grada izvrsena su ispred stambenih zgrada u Hridu. Pored masovnih strijeljanja ispred zgrada ljudi su ubijani i na licu mjesta, u dvoristima porodicnih kuca i stanovnima. Prvih dana agresije ljudi su snajperima ubijani po gradu kao glineni golubovi. Mrtvi su ostali pet dana ne pokopani, a onda je dosla TV Beograd i utovar mrtvih u kamione propratila reportazom prikazujuci gledaocima sta su sve "uradili muslimanski ekstremisti sa neduznim gradanima Zvornika srpske nacionalnosti." Tako su konstatovali "da je na svirep nacin ubijeno 74 lica srpske nacionalnosti." Za sve one koji nisu Zvornicani i ko nije mogao prepoznati zrtvu, vijest je bila istinita, a za nas je predstvljala pravi sok. Zar i sehida da prekrste? Grad su terorisali arkanovci, teritorijalci sa zvornicke i okolnih opstina, formacije seseljevaca, "Beli Orlovi" sa zloglasnim odrednom "Dusan silni", formacije cetnika od kojih su najbrojniji bili Pusulini cetnici iz Rastosnice, srpski dobrovoljci od kojih su najopasniji bili zutu mravi, ose i "vukovarci". Domace srpsko stanovnistvo pored ucesca u TO, najradije su prihvatali formacije seseljovaca, orlova i cetnika. Izmedu ovih formacija vladala je netrpeljivost jer je svako od njih dosao da pljacka i ubija.
Divic je bio prvo naselje u Zvornickoj opstini na kojem se isprobala genocidna politika SDS. Za smo 2-3 mjeseca srpske agresije 40.500 zvornickih Bosnjaka postadose najveci siromasi razasuti sirom bijelog svijeta. Egzodus Divicana poceo je saopstenjem zvanicne odluke Izvrsnog odbora takozvane srpske opstine Zvornik:"Izvrsni odbor srpske opstine Zvornik je nakon razmatranja zahtjeva mjesne zajednice Divic donio odluku kojom se obezbjeduje besplatan prevoz stanovnistvu u sigurnije podrucje." Za "evakuaciju" stanovnistva obezbijedeno je 13 autobusa. U isto vrijeme dok su se opljackani prognanici rastajali od svojih dragocijenosti, potpisivali su izjave da se odricu imovine. Za posljednjih 130 godina Divicanima je ovo treci put da se sele. Vecina Divicana vodi porijeklo iz Zapadne Srbije. Kada su sporazumom izmedu Turske i Srbije (1865.g.) protjerani preko Drine. Drugi put Divicani su pomjereni sa svog ognjista 1956.g. vodom Zvornickog jezera. Potopljena je njihova plodna zemlja, zbijeni su uz padine Mladevca i nastalo je splavarenje u kojem su Divicani bili nenadmasni majstori. Divic je od strane arkanovaca, uz podrsku minobacaca i topova JNA rasporedenih na srbijanskoj strani, zauzet 28.4.92.g. Evakuacija Divicana izvrsena je 26.5.92.g. Razdvajanje muskaraca od zena i djece je izvrseno na zvornickoj autobuskoj stanici. Ne zna se tacan broj razdvojenih ali se barata sa cifrom 175 muskaraca. Medu ovim muskarcima bio je i Hasan Dedic iz Zvornika koji je jedini prezivjeli svjedok cetnickog genocida na Kula gradu. Ubijali su i djecu, zene i starce. Sposobne muskarce su vodili na gradinu, skidali potpuno gole i strijeljali na jednoj zidini prema Zvorniku. On se spasio tako, sto je prije streljanja skocio u provaliju visoku vise od 5 metara, a strmina tla i zbunje spasili su mu zivot. Hasan smatra da je na zidinama ubijeno preko 100 ljudi, a da je po selu i okolnim sumama u zbjegovima ubijeno jos nekoliko stotina osoba. Ubijeni na Kuli su posuti benzinom i zapaljeni bacacima plamena da bi se prikrio zlocin.
Uobicajeno je da se povodom smrti zasluznih ljudi o njima govori i pise, iako bi pravilnije bilo da se njihov primjer istakne jos za njihova zivota, te da taj primjer i drugi uce i koriste. Jedan od tih je bio i sehid Hadzi Mustafa Hadziavdic. Izmedu dva rata bio je preduzetnik splavarenja na Drini, Savi i Dunavu. Davao je za izgradnju puteva, vodovoda, elektrifikaciju, za izgradnju dzamija i medresa, Teoloskog fakulteta, siromasnim. Veci dio tog davanja bio je nezapazen. Vecinom je nosio muslimansko-bosansko odijelo u kojem je i poginulo. Kao bogat i posten musliman bio je vise puta hapsen u komunistickoj drzavi. Poznata je njegova anegdota iz zatvora, kada je kljanjao a naisao inspektor i rekao mu da bi bolje bilo da ne klanja jer bi prije izasao iz zatvora. Na to mu je Hadzi Mustafa odgovorio:"Onda pustite one sto ne klanjaju." Godine 1945 bio je zatvoren u Tuzli zato sto se slikao sa Pavelicem kada je isao kod njega da trazi hranu za muhadzire istocne Bosne koji su se slegli u Zvornik. Na njegovom sudenju nepozvan je dosao narod, a osobito Srbi iz Zvorika i trazili njegovo pustanje-sto je sud i ucinio. Kada je bilo sudenje zvornickom imamu Husein ef. Smajicu u Tuzli, Hadzija je sa tespihom u ruci usao u sudnicu, ali je tada bio zatvoren na 24 sata. U njegovu kucu u Divicu usli su cetnici i izgonili njega i njegovu zenu. On nije htio izaci sa svog pradjedovskog ognjista i tu su cetnici zlikovci ubili devedesetogodisnjeg starinu hadzi Mustafu Hadziavdica. U planu provodenja genocida nakon Divica dosli su na red Donji Grbavci. Prvo su opustosena okolna muslimanska sela Cikare, Sahbegovici i Musici.
Cetnici su ubijali kako su koga stigli. Sljedeci je bio Patkovacki kraj sa 4.000 stanovnika u kojem su Bosnjaci cinili apsolutnu vecinu. Sumnja se da je na ovom prostoru neprijatelj imao nekoliko saradnika u Bosnjackom narodu, sto se pokazalo odmah na pocetku agresije (distanciranje od boraca Hajrudina Mesica i sabotaza na miniranoj brani crvenog mulja). Oko 1.000 ljudi sa ovog podrucja odvezeno je i ostavljeno u mucilistvu u Karakaju. Ostalo stanovnistvo je transpotovano kamionima do puta prema Kalesiji.
Muslimanski Trsic je po zadnjem popisu brojao 612 stnovnika. Progon nesrpskog stanosnistva se odvijao u 2-3 faze. Prvo je protjerano i pobijeno stanovnistvo Gornjeg Trsica, zajedno sa Patkovcanima. Ostatak Bosnjackog stanovnistva je protjeran prema Kozluku ili Tuzli uz obavezno razdvajanje muskaraca. Krajem maja i pocetkom juna 92.g. Bosnjaka u Trsicu nije bilo.
Svoje gubitke na kamenickom podrucju srbi su "nadoknadivali" pokoljima u selima drinjackog kraja. Radili su po oprobanom receptu. Prvo je izvrseno potpuno razoruzanje stanovnistva, blokirani svi prilazi naseljima i jedno vrijeme prepusteno bosnjacko stanovnistvo na milosat i nemilost lokalnim Srbima. Ovaj kraj je u II svjetskom ratu bio takoreci jedino podrucje gdje je bilo meduetnickih sukoba. Prvo je ovaj kraj opustosen od hercegovackih ustasa, a potom od kravickih cetnika. Poslije rata o stradanju muslimana ovog kraja nije se smjelo ni govoriti. Siroj javnosti je ostalo nepoznato da su horde cetnika iz Kravice pod komandom Pere Dukanovica, kasnije vijecnika AVNOJ-a pobile svo stanovnistvo Sopotnika, tako da su njih oko 80 zatvorili u najvecu kucu i zapalili. Poslije rata je jedna zena prepoznala cetnickog kolovodu Goluba Erica, koji je zauzimao visoku drzavnu funkciju u Srebrenici, uz velike peripetije je bio osuden na dozivotnu robiju ali je poslije 10 godina pusten i ponovo je kao sedamdesetogodisnjak bio jedan od vecih zlocinaca ovog kraja. Oko stotinu muskaraca zatvorili su u drinjacki dom. Jedan je uspio pod okriljem noci pobjeci i kao jedini prezivjeli ispricao je citav dogadaj. Zvjerstva su vrsili zlikovci iz Karakaja i Celopeka.
Nakon progona u perifernim dijelovima grada teror se postepeno poceo pojacavati u samom centralnom dijelu, na Fetiji, Beksuji i Centru. Po nesreci ljudi su o svemu bili veoma malo obavijesteni. Svako se zavukao u sebe i iscekivao svoju sudbinu. U centru grada se za progon stanovnistva Beksuje culo tek kroz 2-3 dana. Sve je bilo isplanirano. Prvo su dolazili naoruzani pljackasi i vrsili "inventuru" imovine, a potom bi se parkirali prazni kamioni ispred kuce. Prograniku, vlasniku imovine, ostavljao se rok za utovar. Kada sve bude gotovo, pljackasi odvoze robu, a bivsem vlasniku se poturi papir da se "dobrovoljno" odrice imovine u korist srpske opstine Zvornik radi "preseljenja" u drugo podrucje. Po potpisu papira dobija se odgovarajuca propusnica i ostavlja rok za iseljenje. U slucaju da se neko protivi, leti glava. Cijeli maj i juni Karakajski logori su bili krcati. U Karakaju je egzistiralo 8 logora. Najsjeverniji logor je bio calopecki dom kulture sa oko 400 metara kvadratnih zatvorene povrsine. Nesto juznije od njega je bio logor na ekonomiji sa oko 200 metara kvadratnih. Radni logor u ciglani imao je 100 metara kvadratnih, a u radionicama Tehnickog skolskog centra bila je nesto veca povrsina. Zatvor u Alhos-u je bio najzloglasniji. U njemu je bio na spratu srpski krizni stab. Zatvorenicima je bilo namijenjeno oko 400 metara kvadratnih. U novoizgradenim halama Standard-a bio je najveci sabirni logor sa oko 3.000 metara kvadratnih. Novoizgradena Gerina klaonica u Tiljcadi za "tihu likvidaciju" kako su to cetnici govorili bilo je 200 metara kvadratnih prostora gdje su zavrsavali svi oni koji su "odvedeni u nepoznatom pravcu". Krajem maja i pocetkom juna bio je angazovan i jedan prostor u Glinici nepoznate velicine. Ukupno u Karakaju je bilo angazovano oko 5.000 metara kvadratnih. Ako se ima u vidu da je vecina zatvorenika nakon izlaska iz ovih mucilista tvrdila da je zbog skucenog prostora bilo i gusenja, onda se moze pretpostaviti da je u tom periodu kroz karakajska mucilista proslo najmanje 5.000 ljudi. Ovo nije i konacan broj jer su u isto vrijeme egzistirali i logori u Pilici, u gradu, na Divicu, Josanici, Petkovcima, Drinjaci i drugim mjestima. Nece se pretjerati, imajuci ovo u vidu da je kroz mucilista u Zvornickoj opstini prosao svaki peti Bosnjak. Zadnji Zvornicani su protjerani 20.juna. Kozluk je po velicini i broju stanovnika drugo naselje u opstini. Po zadnjem popisu brojao je 3.200 zitelja od cega je 90% Bosnjaka. Naselje je nastalo 1862.g. nakon protjerivanja Sokoljanja iz Zapadne Srbije. Sa stanovnistvom Kozluka zajedno su protjerani mjestani Skocica, jednog od najstarijih bosnjackih naselja u ovom dijelu Bosne. U vrijeme progona sredinom aprila je u Kozluku i Skocicu bilo oko 10.000 Bosnjaka prognanih iz Trsica, Kaludrana i Jusica kao i 2.000 Sepcaka. Svom stanovnistvu je dat rok od jednog sata da se skupe u centru radi iseljavanja. Prije ulazka u autobuse ili penjanja na kamione svaki domacin je ispred svog domacinstva morao da potpise da se odrice imovine i da je dobrovoljno napusta. Od prtljaga svako je mogao ponijeti jedan kofer ili zavezljaj.
Zadnje protjerivanje sa zvornicke ospstine dozivjeli su stanovnici Gornjeg i Donjeg Sepka. Progon Sepcaka je poceo mjesec dana nakon Kozlucana. Kolona progranika je pjeske protjerana do Loznice.
Krajem septembra i pocetkom oktobra pocela je cetnicka ofanziva na kamenickom podrucju avionskim bombardovanjem. Sve je bilo bez uspjeha. U novembru neprijatelj je pokrenuo najobimniju ofanzivu. I ona je zavrsila krahom. Sto nije mogao neprijatelj ucinila je glad i zima.
Konacan bilans srbijanske agresije na zvornicku opstinu je sljedeci: Opstinske i regionalne vlasti su ostale nezainteresovane da se Bosna moze odbraniti samo na Drini. Jos u tursko doba (29.5.1807.g.) za vrijeme Karadordevih pokusaja da iz Srbije prede u Bosnu, francuski konzul iz Travnika je pisao svojoj vladi u Pariz:"Zvornik je kljuc Bosne. Ako ga Srbijanci zauzmu, onda nisu sigurni ni Travnik ni Sarajevo".
Ovo je istina.



* Zahvaljujem se Nozinovic Semsi koji mi je ustupio knjigu Himze Tulica "Zvornicka sirat cuprija" iz koje sam izvukao najveci dio materijala koristenog u kreiranju ove stranice. Knjiga je rezultat zivog svjedocenja svega onoga sto se desilo u mom Zvorniku tih prvih dana ratne 1992.g.